“Proba orkestra” po Felliniju otvorila sezonu ZKM-a

Komična melodrama “Proba orkestra” u režiji Edvina Liverića, kojom je u subotu Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) otvorilo svoju novu sezonu, aktualizirana je adaptacija istoimena filmskog klasika Federica Fellinija koja problematizira poziciju suvremenog pojedinca unutar skupine i u društvu opterećenom gubitkom vrijednosti – piše Nacionalni portal, a prenoseći HINA-u.

Fellinijev film iz 1978. kvazi-dokumentaristički prati probu trećerazrednoga orkestra u ruševnoj crkvici. Oko kamere bilježi postupno jačanje revolta glazbenika protiv autoritarnog dirigenta, pa i glazbe same, sve do konačne katarze u obliku goleme kugle za rušenje koja se pojavljuje niotkuda, ruši crkvu i ubija harfisticu.

Iako je film nastao za vrijeme talijanskih ‘olovnih godina’, pa tako nije mogao ne biti interpretiran kao neka vrsta političkoga komentara, redatelj je tvrdio kako to nikako nije politički već film koji strogo treba interpretirati kao susret s emocijom.

Liverić i dramaturginja Nina Mitrović odlučili su ga pak uskrsnuti u suvremenoj Hrvatskoj, nudeći presjek društva kroz dijapazon prepoznatljivih stereotipa, pa tako imamo i mačo muškarca (Danijel Ljuboja), i homoseksualca (Mateo Videk), i šutljivog čudaka (Maro Martinović), i prevarenu ženu (Dora Polić Vitez), i usamljenu tabletomanku (Nadežda Perišić Radović), i osviještenu ambicioznu djevojku (Anđela Ramljak), pa i Amerikanca Židova kao uljeza izvana, koji se čitavo vrijeme pravi da ništa ne razumije a kad zagusti odlazi (Slavko Sobin).

Neku vrstu društvenog komentara svakako daje i ‘sveto trojstvo’ koje čine autoritarni njemački dirigent koji je uz to i seksualni predator (Mladen Vasary), nasuprot kojega se na jednom kraju nalazi sindikalist-režimski ulizica (Dean Krivačić), a na drugome uobičajeni muljator u odijelu s vječno prislonjenim mobitelom uz uho, koji neprekidno iz svega nastoji izvući neku korist za sebe (Milivoj Beader).

U ostalim su ulogama Petra Svrtan, Marica Vidušić, Robert Budak i Pjer Meničanin, koji se pojavljuje u ulozi kopista.

Njihovoj se probi naizgled bez ikakva osobitog povoda priključuje novinarsko-snimateljski dvojac (Barbara Prpić i Frano Mašković), koji čitavo vrijeme neuspješno pokušava intervjuirati glazbenike i dirigenta. Ovi odbijaju surađivati i svoj trenutak pred kamerom koriste kao poligon za međusobno nadmetanje, optuživanje i udvaranje.

Te su rasprave osobne, uz neprekidno zapadanje u lamentacije o smislu – ljubavi, života, glazbe. Kroz to se propituju odnosi unutar skupine, koji na jednoj općoj razini odražavaju čitavo društvo, gdje kruto uspostavljene hijerarhije guše glas pojedinca, čiji život tako postaje bezvrijedna roba u rukama moćnika.

Simbolična snaga komada je u paralelnom odvijaju dvaju procesa – postupnom unutarnjem osvještavanju grupice glazbenika i sve snažnijem jačanju revolta, i alegorijskom urušavanju vanjskoga svijeta, s kulminacijom u ekstatičnom srazu unutarnjega i vanjskoga u naglom metaforičkom prodoru svijeta izvana u njihov unutarnji dezorijentirani mikrokozmos, u jednoj od najatraktivnijih scena predstave.

Kad se slegne prašina, kao i nakon svakog kraja jednoga života, rađa se novi; u tišini posvemašnjeg uništenja svi se kao jedan poslušno vraćaju u stroj, bez riječi zauzimajući svoje unaprijed zadane pozicije, jer – povijest je jedno vječno ponavljanje uvijek istih nejednakosti.

“Proba orkestra” ujedno je i posljednji Fellinijev film za koji je glazbu pisao slavni Nino Rota, a u izvedbi njegove “Risatine maliziose” – u aranžmanu Merime Ključo, koja je skladala i ostalu glazbu za predstavu – glumcima se na sceni pridružuju profesionalni glazbenici, violončelist Janko Franković, vibrafonist Pavle Golubić, fagotistica Lana Juranić, te saksofonist Marin Živković.

Kako se svijest o upravo proživljenoj tragediji polako sliježe, a dirigent izgovara svoju posljednju motivacijsku tiradu proglašavajući glazbu važnijom od života, stojeći među ruševinama svojih životnih razočaranja i neispunjenih očekivanja, glazbenici isporučuju posljednju oslobađajući izvedbu, kao čvrstu deklaraciju o neuništivosti ljudskoga duha.

I tada, u posljednjoj sličici, podvlači se crta pod stanje današnjega društva – glazbu nadglasuje glas maestra, čije se despotsko urlanje pretvara u bijesno lajanje psihopatskog diktatora, s konačnom dijagnozom čitavoga komada: odbacivanje društvenih pravila neizbježno vodi ka anarhiji, a njihovo prihvaćanje u okove autokracije.

(Hina)

Tagovi: proba orkestra, zkm,