Društvene mreže, laži i televizija… Je*o te klik!

Globalizacijom, internetizacijom, fejsbukizacijom i sličnim izacijama, umjesto da postajemo sve pametniji i bolji, a mi sve gluplji i gori. Mogućnost koju nam pruža internet, kompjutori i pametni mobiteli, svodi nas na čiste ovce koje apsolutno o ničemu ne razmišljaju… Pa zakaj da pamtimo, imamo sve ovdje… Klik, klik i gle, fakat, sve što nam treba je tu.

I tako kroz par godina, nakon što smo mozak poslali na godišnji odmor, isti se ulijenio… Prestao je pamtiti čak i one najosnovnije podatke, daleko sporije radi i sve češće griješi. A to se događa čak i nama, starijoj generaciji koji smo znali napamet sve telefonske brojeve, adrese, datume rođendana… A zamisli kak’ onda mozak (ne)funkcionira kod ovih mladih koji su od rođenja naučeni na nekorištenje mozga jer sve imaju dostupno. Moraju samo kliknuti.

Mi stariji smo živjeli tamo di smo živjeli. U vremenima na raskršću mnogo čega što nas je izdefiniralo ovakvima kakvi jesmo. Malo smo kaskali za ostatkom svijeta, ali smo se silno trudili uloviti korak pa čak i poskočiti ispred svih.

A današnji klinci? Većina njih totalno beziidejna i nezainteresirana za pravi život.
A zašto je to tako? Zato jer od rođenja svijet gledaju kroz ružičaste naočale. Sve im je divno, bajkovito, šareno, lijepo i lagano… Što god požele, to i dobiju. I to samo jednim klikom…

Jebo ih klik. Mi smo se morali oteliti da dobijemo ono što smo htjeli, a ovi danas, samo kliknu.
Treba prijaviti ispit – klik, treba kupiti namirnice – klik, treba platiti račune – klik, trebaš kredit – klik, hoćeš pizzu – klik, oš’ nešto jebat – kl…, ajd dobro, tu fala Bogu još uvijek klik ne radi i moraš se malo pomučiti.

Nastankom društvenih mreža, umjesto da ljudi šire horizonte, oni ih zatvaraju. Iz dana u dan zaglupljuju i puštaju da im život vodi netko drugi. Naročito klinci. Što ćeš obući, što ćeš jesti, gdje ćeš ići, što ćeš raditi, kako ćeš se ponašati… Više nitko ne razmišlja svojom glavom jer sve se dobije na gotovs, da ne velim, na klik. Ali neki ipak razmišljaju. I ti, koji razmišljaju, prodaju fore ovima koji ne razmišljaju. To su tzv. blogeri. Stručnjaci, gurui, marketinški genijalci, direktori svemira, da ne serem više, obični kenjatori…

Ženskica koja na sebi ima više vrijednosti u plastici i silikonu, nego li je moja pokojna baba imala obiteljskog zlata, ide drugima prodavati fore kako bi se trebalo živjeti. A sirotica ne zna ni kajganu sa špekom napraviti.  Ali ona je fora… I onda ovi šupljoglavci svi odreda ko ovce, brzo za njom. Jer, ako je ona fora, valjda će onda i oni biti fora. Nećete idioti, ali nemreš im to dokazati.

Ubiše ih i s televizije. Pa nema više normalnog programa za pogledati, sve sami rialitiji. Ili tako nekako. Totalno dno od emisija. Nađu par debila koji glume majmune, a ostatak nacije ih gleda i uživa u tome kak su ovi glupi. Ha, ha, ha…

A ovi što gledaju su kao pametni? Da su pametni, ne bi to ni gledali.
I onda kad ti takvu glupavu emisiju još isprešara s deset desetminutnih blokova reklama, fakat nemreš ostat normalan.

Kuže se u klikanje po internetu, a ne primjećuju baku Štefu

Prodaju ti sve i svašta, od super sredstava za pranje preko čarobne kreme od koje jednostavno ne možeš ostariti sve i da hoćeš, pa do prekrasnog auta-poluterenca koji se vozi po pustinjskim dinama. Bez ikakvog problema. Jer on ima specijalni pogon na sva četiri baš prilagođen za pustinje. Majku ti jebem pa gdje da vozim takav auto? Jedini pijesak za koji znam je Ninska plaža. Ali tamo je promet zabranjen.

Sve se nešto svelo na fensi šmensi… Nema više bažola, poriluka, fileka… TV programi obiluju kulinarskim emisijama i prilozima, ali… Sunce ti jebem to što oni tamo izvode, nije mi dosta premijerska plaća da isfinanciram. Baš danas gledam kako ženskica prpošno radi brzi desert od šumskog voća. Aj da vidim…

Pripremila je malo borovica, malina i još nekog sitničavog voća kojem nisam uspio zapamtiti ime. To voće se prelije javorovim sirupom i još nekim kurcem pa se malo namače… E dok se to namače, ide ona pripremiti hiper ultra zdravu kremu koja će se savršeno sljubiti s ovim bobicama i u toj kombinaciji našem organizmu dati neviđenu snagu i moć. I tako ona spizdi u blender jedno pol kile indijskih oraščića i šaku datula. I da to ne bi bilo presuho, zalije s još malo javorovog sirupa i par kapi šatrokontremojnea.

Gledam i uzimam digitron. Sunce ti jebem, čašica tog osvježajućeg i extra zdravog deserta košta više od 50 kn.

Voditeljica emisije oblizuje se ko mačka nakon što je smazala porciju Viskasa i oduševljeno komentira kako je to prefino i kak bu si ona to sad stalno delala. Koka draga, pa koliku ti plaću imaš?

S druge strane, famozni hipsteri, čudni likovi današnjice, briju kako zaštiti rijetku vrstu tuljana u Kaspijskom jezeru. Organiziraju crowfunding kampanje kako bi prikupili značajnija sredstva za zaštitu tuljana, jer oni se kuže u to jebeno klikanje po internetu, a pritom ne primjećuju baku Štefu koja živi u istoj zgradi gdje i oni, kako jadnica svako jutro, rano u pet sati kreće u potragu za plastičnim bocama. Naravno, debilima nije palo na pamet da jadna bakica nema za kruh pa mora skupljati boce kako bi preživjela. Oni valjda misle da je baka Štefa član neke ekološke udruge pa da zato skuplja plastične boce. Yeaa, like baki. Jebali vas tuljani.

Uglavnom, svijet je oš’o u kurac. Nikog za nikoga više nije briga. Samo za sebe i svoju guzicu. Empatija je postala tek rijeđe tražen pojam na Google tražilici koja je usput rečeno postala glavni izvor znanja nove generacije.

– A kaj to znači?
– Imaš u knjizi pa pročitaj.
– Ma daj… Klik, klik, klik…

O jebo te klik!

Autor: Darko Poslek

Foto: Pixabay

Tagovi: darko poslek,