Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke većina Zagrepčana pročitala je u dahu, no malo tko zna da se iza obožavanog romana krije stvarni život lijepe stanovnice Griča – Barice Cindek. Barica, doduše, nije bila plemićkog roda poput kontese Nere, bila je obična pekarica i piljarica na Markovu trgu, no detalji njezina nesretna života poslužili su Zagorki za stvaranje popularnog romana.
Zagorka je svoje priče gradila na temelju sudbenih spisa staroga Zagreba u kojima je Barica Cindek opisana kao lijepa i zavodljiva gornjogradska udovica za kojom je glavu gubio muški rod kako Griča, tako i Kaptola. Upravo je zbog ovoga Barica optužena kao coprnica, a ubrzo nakon optužbi uhićena je i zatvorena u kuli Dverce.
Naime, udvarači koje je Barica odbijala osvećivali su joj se šireći lažne glasine, a isto su činili njezini konkurenti piljari i pekari. O Barici se pričalo da je kapetanica coprničkog ceha, da leti noću, da je vražja ljubavnica…
Užar Dobrilovich i kramar Krainer suglasno izjavljuju da Cindekovica prije nego sa svojom robom ide sajam u džep stavlja vraga, koji u vrećama skače i svojim paklenskim silama privlači kupce, naveo je Viktor Kučinić u Reviji Zagreb iz siječnja 1941. godine.
Dušu i tijelo prodala vragu – najteži delikt
U spisima o vještičjim procesima njezino ime prvi put se spominje 1742. kada su je počele spominjati žene optužene da su coprnice, a u rujnu 1743. Baricu Cindek teretilo se da je dušu i tijelo prodala vragu, što je najveći mogući delikt. Kazna za ovakav delikt bilo je spaljivanje na lomači.
Barica se, nažalost, zamijerila jednom od najvećih gornjogradskih moćnika- notaru Lacku Saleju koji je pokrenuo proces protiv nje, uz podršku dvije, na lomaču osuđene, “vještice”.
Istovremeno, klima u Zagrebu je protiv spaljivanja nevinih žena pod optužbom da su vještice. Zahvaljujući tome, javlja se pokret za Baričino oslobođenje, a Baričina obitelj potkupljuje okrutnog notara Saleja. Potkupljivanje se pokazalo uspješnim te ovaj notar mijenja priču i zaboravlja koliko je povrijeđen Baričinim odbijanjem, a sve u suradnji sa svojim bratom koji je vodio proces protiv Barice. Zahvaljujući mitu, Barica je oslobođena optužbi, a one dvije osuđene žene povlače svoj iskaz protiv nje. Barica biva puštena na uvjetnu slobodu.
Zagorka proučavala sudbene spise
Nakon jedva tri mjeseca, Barica se odlučuje na hrabar potez – ona, obična piljarica diže optužnicu protiv notara Saleja. Naime, notar je osnovao “komisiju za traženje vražjeg biljega” na Baričinom golom tijelu što je Barica u svojoj optužnici i opisala. Barica je u svoju tužbu protiv notara uvrstila primanje mita, nagovaranje na blud i protuzakoniti traženje “vražjeg biljega” na njenome tijelu, budući da je to bilo dozvoljeno samo krvniku, koji je tu zadaću mogao obaviti jedino u mučionici.
Marija Jurić Zagorka detaljno je proučavala Baricu Cindek i njezin slučaj. Ta je priča postala inspiracija za lik Kontese Nere, a Zagorka u knjizi Malleus Maleficarum detaljno opisuje mučenje kroz koje je prošla.
Barica je spaljena na Zvedišću 4. rujna 1743.godine, a zadnja vještica je spaljena 1746. godine.
U Zagrebu je prvi slučaj suđenja ženi, pod optužbom da je vještica, zabilježen 1360. godine, a prve “coprnice” bile su Alica i Margareta. S vremenom se broj osuđivanih i mučenih žena povećavao, a za pokretanje sudskog procesa bilo je dovoljno samo- mišljenje. Zbog mišljenja susjeda ili sugrađanina, koji bi smatrali da im je određena žena nečim nanijela zlo, bio bi pokrenut sudski proces, a nesretna žena, u većini slučajeva, bila bi optužena i smaknuta.
Kako su izgledala mučenja
U svome radu “Progoni vještica na zagrebačkom području”, povjesničar Deniver Vukelić, otkrio je tijek procesa koji su mahom završavali pogubljenjem.
Prvo bi se provodili pokusi, a u rano su srednjovjekovno doba optuženi ili optužena mogli već na samom početku osloboditi ako bi prošli jednostavan pokus vezan uz božansku intervenciju ili znak. Poslije su pokusi postali brutalniji i namješteni pa je oslobađajući rezultat bio gotovo nemoguć; štoviše, samo bi dodavali još više materijala u optuženičin dosje.
Najčešći pokusi bili su onaj vagom (vještica mora biti lagana da bi letjela), pokus suzama (ako nije mogla plakati, vještica je), pokus »Očenašem« (ako bi 6–7 puta brzo izmolila molitvu i samo jednom pogriješila, vještica je), pokus s nosom (krvnik bi ženu udario drvenom palicom u nos i po boji krvi ocijenio je li vještica), pokus s hladnom vodom (okrivljenu bi vezali užetom i bacili u rijeku; ako pliva na površini – kriva je, ako potone – nedužna je).
Potraga za vražjim pečatom
Postojala je i potraga za “vražjim pečatom” koji se tražio pred sudom. Optuženu se skidalo do gole kože te je krvnik tražio pečat, pregledavši svaki dio njenog tijela. “Vražji pečat” mogao je biti i madež na koži optužene. Ukoliko ni nakon njegovog “pronalaska” ne bi dobili priznanje okrivljene, tortura se nastavljala. Jedna od “najefikasnijih” i najpoznatijih sprava za mučenje, svakako je “vještičji stolac”. To je bio stolac prekriven šiljcima na koji bi ženu posjeli i čvrsto ju svezali. Također je poznat “španjolski magarac”, možda i najkrvavija sprava iz tog doba- klupa koja je umjesto sjedala imala šiljak koji svojim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja.
Prema zapisima, neka mučenja su trajala više od 20 sati. Sudbeni zapisi također govore da je na zagrebačkom području optuženo 250 žena za čarobiranje, a samo je 12 osoba oslobođeno optužbi. Ostale su, nakon procesa mučenja, spaljene, a ponekad bi im prije spaljivanja odrubili glavu.
Kroz ovo mučno razdoblje spaljeno je 138 žena, a među njima i Barica.
Foto: Pixabay