Rođeni Osječanin, dugogodišnji Zagrepčanin, novinar i književnik Tomislav Birtić prošao je 800 kilometara dugu španjolsku hodočasničku rutu prema grobu Sv. apostola Jakova u Santiago de Composteli, poznatoj kao – Camino. Za svoj novi naslov, Na Caminu sam zagrlio Boga, kaže da ima skoro dvjesto stranica anegdota, smiješnih i tužnih priča. “Na Caminu sam svima oprostio. I sebi. Osjetio sam da smo svi sestre i braća. Mi ljudi lako shvaćamo tragiku sukoba djece istih roditelja. Na Caminu sam duboko, duboko osjetio tragiku sukoba Božje djece. Jer svi smo sestre i braća“, kaže Tomislav.
„Nisam na Put išao patiti, nego uživati, prihvaćajući unaprijed i patnje po Putu“
Tomislav kaže kako je njegov prvi motiv za put bio čisto hedonistički. Želio je darovati to samome sebi. „U novinarskim počecima sedam, osam godina nisam išao na godišnji. Onda sam nekoliko godina radio s odmora. Prvi put na ljetovanju nisam baš ništa radio petnaeste godine novinarenja. Ali nikad sam sebi nisam darovao nešto tako vrijedno, poput trideset dana samo za sebe“ – kaže Tomislav.
„Poželio sam na Caminu istražiti odnos ljubavi i straha“
Želio sam prestati se bojati u mjeri u kojoj je to čovjeku na današnjem stupnju kolektivne svijesti moguće, to jest prestati se bojati koliko je to meni moguće, na dosegnutom stupnju moje svijesti, kaže Tomislav. „Poželio sam se na Putu osloboditi sumnje. Osloboditi se straha da neću dobiti ljubav. Ojačati vjeru u Boga i čovjeka, u Boga i sebe, u božansko u sebi. U čovječje u Bogu.“
„Na Caminu sam dobio više nego što sam se nadao, i više nego što sam želio“
Tomislav priča kako mu je Camino darovao više nego što si je sam poželio. „Cijeli život sam dobivao manje nego što sam želio, a više nego što sam se nadao.“
„Na kraju, gledajući me za tastaturom moja je draga rekla da bi voljela da nju gledam kao što gledam u ekran. Znao sam kako moja ljubav želi da je gledam, i nadao sam se da ću se s Camina vratiti bliži idealu koji smo željeli i ona i ja, i ja i ona.“
Na pitanje je li mu put ponekad znao biti težak, Tomislav je odgovorio kako njemu hodanje ne predstavlja nikakav napor. Počeo je hodati da bi smršavio i iznenadio se kako se ljudski organizam lako adaptira na hodanje. „Mi smo stvoreni za hodanje. Prijatelji me zafrkavaju da je za mene Zagreb – Karlovac, četrdeset kilometara, walking distance. Planinar sam, tako da mi ni usponi nisu bili nikakav problem. Pediker kojem sam zbog natisaka morao svratiti u Leonu podučio me da ljudski mišići i kosti lako podnose napore Camina, ali koža je problem. Prvi žulj sam dobio već trećeg dana. Na sreću, albergo u kojem sam odsjeo vodila je, zovem je, sveta Maribel. Tako dobro mi je sredila žulj da se doktor kojem sam prevencije radi otišao dva dana kasnije nije mogao načuditi. A pediker je sredio natiske.“
„Ništa te ne može pripremiti za Camino“
Na pitanje je li na putu sreo nekoga tko mu je bio posebno zanimljiv, rekao je kako knjigu ”posuo” sličicama, portretima hodočasnica i hodočasnika. Međutim, tri portreta nisu sličice, nego slike. Zato jer su ti ljudi posebno zanimljivi.
„Japanka koja je na Camino došla nakon što joj je umrla kći. Bila je posebna među stotinama hodača. Njen je hod bio čista meditacija žene koja zna sve o životu. I više nego što bi htjela znati. Hodala je spokojnije od najsmirenijih. Hodala je – dublje. Na nekim ljudima jednostavno vidiš da su iskusili previše. Na trenutke je na Putu osjećala kćerinu prisutnost.“
„Onda bračni par iz Britanije. Shvatili su da bi se, prodaju li svu imovinu, mogli umiroviti. Pa su to učinili. Putuju svijetom i žive gdje je jeftino. Malo su na Caminu, malo na Tajlandu…“
„I još samo vaši i moji Osječani, Biljana Brdar i Ivica Miložić Miža. Ona je Camino krasno sažela u The Way is my way to find a way. Ivica se sjajno našalio rekavši da je na Camino došao da bi se pročistio, i bogami ga je pročistilo. Divno je rekao i da te ništa ne može pripremiti za Camino. A Camino ti da sve što ti treba za duhovni razvoj.“
„Nakon Camina, nakon zagrljaja s Bogom, osvijestio sam što znači rečenica da mi živimo u Bogu“
„Novinarima sam znao reći… Bio si na utakmici, presici, koncertu, čemu već. Društvo te čeka u kafiću. Rečenica koju im izgovaraš sjedajući je naslov. Moj naslov je Na Caminu sam zagrlio Boga. Imam skoro dvjesto stranica anegdota, smiješnih i tužnih priča. Na Caminu sam svima oprostio. I sebi. Osjetio sam da smo svi sestre i braća. Mi ljudi lako shvaćamo tragiku sukoba djece istih roditelja. Na Caminu sam duboko, duboko osjetio tragiku sukoba Božje djece. Jer svi smo sestre i braća.“
„Nakon Camina, nakon zagrljaja s Bogom, osvijestio sam što znači rečenica da mi živimo u Bogu. Mi doista živimo u Bogu. Šalim se da smo na ovaj svijet možda izašli iz maternice, to je podložno raspravi, ali sigurno je da živimo u Bogu.“
Foto: Facebook (Camino – 800 kilometara molitve)