Lu Jakelić novo poglavlje svoje glazbene priče otvara pjesmom „Amajlija“, koja donosi svježiji zvuk i najavljuje njezin treći studijski album. Nakon „Prozirne“, nova pjesma otkriva još hrabriju potrebu za istraživanjem, eksperimentiranjem i pomicanjem vlastitih kreativnih granica, dok istovremeno ostaje vjerna onome što je u njezinoj glazbi oduvijek najvažnije – emociji i povezanosti s publikom.
Tu će povezanost 7. listopada dodatno produbiti na velikom samostalnom koncertu u zagrebačkom Boogaloou, koji donosi dosad ambiciozniji vizualni i produkcijski koncept, uz bend, plesače, goste i brojne vizualne elemente.
Uoči koncerta razgovarali smo s Lu o „Amajliji“, novom albumu, kreativnoj slobodi, suradnji s plesačima i odnosu s publikom koji je, kako sama kaže, njezina najveća amajlija.
– „Amajlija“ najavljuje novo poglavlje tvoje glazbene priče. Kada danas pogledaš na put koji si prošla od prvih pjesama do ovog trenutka, što se najviše promijenilo u Lu Jakelić – kao autorici, ali i kao izvođačici?
Moje razumijevanje, strpljenje, blagost u pristupu i radu. Dopuštam si više igrati se i slušam se, ali dopuštam upliv kontrole i svojim suradnicima koji su mi primarno prijatelji, kreativci. Lakše mi je donositi odluke jer se više poznajem, a kad mi je teško, tražim pomoć.
– Nakon „Prozirne“, „Amajlija“ dodatno otkriva zvuk tvog nadolazećeg trećeg albuma. Što ti je bilo važno istražiti na ovom albumu, a da toga možda nije bilo na prethodna dva?
Kako mogu zvučati kada se promijeni inicijalna produkcija, kada se dodaju elementi žanrova koje do sad nisam uključivala. Producenti su vlastiti sektor, ali pomalo i sama ulazim u tu ulogu jer sam instrumentalist, osim autorice, pa sam više instrumenta i svirala. Važno mi je čuti promjenu i publici pružiti svježinu, a zadržati osnovno – emociju.
– „Amajlija“ spaja pop, orijentalne elemente i suvremeni urbani zvuk. Koliko ti je danas važno izaći iz poznatog i dopustiti si glazbeno eksperimentiranje?
Oduvijek mi je to važno, samo mi je to više potrebno sada na osobnoj razini, da osjećam rast. Također, oduvijek želim koncerte koncepta kakav pripremamo u Boogaloou 7.10., a to je onda i ritam svega. Plesača, grafika, scene. Kao npr. Rosalia, Senidah… umjetnice koje pružaju još više od same pjesme.
– Kažeš da je „Amajlija“ iz tebe izašla vrlo prirodno, gotovo kao iskra. Kako kod tebe izgleda trenutak u kojem znaš da je neka ideja dovoljno snažna da od nje nastane pjesma?
Kada je instantna, potvrdna, sigurna i jednostavna. Kada se lako izrazim i po osjećaju vrlo brzo sama sebi ili pjesmi mogu dati validaciju. Nekad je tako, nekad zrije i proces je sporiji. Kad se dogodi tako na prvu, znam da je vrlo blizu ogoljenoj istini!
– Pjesma je od početka zamišljena i kao koncertna pjesma. Koliko ti pri stvaranju nove glazbe već u glavi postoji slika pozornice, publike i cijele atmosfere?
Uvijek. To mi je prioritet. Nema mi smisla da pjesma, produkcija ili album bude dobar samo meni. Publiku uvijek uzimam u obzir i želim da im bude pitko, da ima mjesta za njihove doživljaje. To je baš iskustveno, a s obzirom na to da njegujem dubok odnos sa slušateljima svakodnevno, znam i njihove želje i očekivanja dizanja letvice. Nastup uživo s njima uvijek će biti moja amajlija.
– 7. listopada u Boogaloou pripremaš koncert koji najavljuješ kao novo koncertno iskustvo, uz bend, plesače, vizuale i produkciju. Što će publika prvi put vidjeti i doživjeti kada dođe na ovaj koncert?
Prvi put se igramo scenom i dodanom vrijednošću: koreografije, režija, ekrani, grafike, gosti i gošće, atmosfera, cijela priča. Kao da u koncertu radimo odjednom prikaz moguće turneje. Nije samo klupski koncert s bendom u pitanju. Puno nas je, produkcija je ogromna i želim od sebe puno više.
– Posebnu ulogu u novom vizualnom i koncertnom svijetu imaju plesači, koje opisuješ kao svoju podršku i kokreatore. Kako je izgledala suradnja s njima i što su donijeli tvojoj glazbi?
Oduvijek me fasciniraju jer imaju ritam tijela koja priča priču, pjesmu, pokret. Osjećaju vizualno, nezarobljeno i vade nekad našu autorsku nutrinu u materijalno. Divim se toj kreativnosti, inteligenciji i disciplini. Presretna sam što ćete moći gledati uživo magiju svijeta koji pripremamo, posebice što je moj režiser i koreograf Diego Siqueira zaslužan za ogromnu priču i količinu posla. Srčano i predano je osmislio cijeli vizualni i mentalni identitet.
– Iza tebe su intimni klupski koncerti, nastupi u velikim arenama uz Parni Valjak i Amiru Medunjanin, a sada dolazi novi veliki samostalni koncert. Kako se tvoj odnos prema pozornici promijenio kroz ta različita iskustva?
Mislim da nije, osim što im želim dati još više i češće ih vidjeti. Imati s njima konekciju i povezanost je smisao moje glazbene karijere. Dvostran je proces, i oni meni puno daju, uče, stavljaju me u središnji trenutak. Trebam ih vidjeti i upijati da bih dobila snagu i polet za dalje. Od prvog dana mi je to najbitnije.
– Osim što pišeš za sebe, kao autorica sve više surađuješ i s drugim izvođačima. Postoji li nešto što si kroz pisanje za druge naučila o sebi i vlastitom autorskom izrazu?
Da me ljudi poštuju baš zbog toga što sam svojstvena i imam vlastiti način izražavanja. Da to ne trebam prilagođavati trendovima, već samo duši za koju pišem. Učim biti različita uloga i izaći iz vlastite kože: biti terapeut, sestra, brat, partnerica, prijateljica. Sve to staviti u zapis od 3 minute koje opisuju tuđe iskustvo. Nije lagano, ali je slojevito i divno. I daje mi povjerenje i uzbuđenje, kao dijete se igram, kao odrasla se prihvaćam izazova.
Foto: Borna Meter