Danas započinje obilježavanje Dana hrvatskoga jezika (11. – 17. ožujka), Spomen-tjedna na Deklaraciju o hrvatskom jeziku kojom se 1967. obranio hrvatski jezik. Časopis Jezik i Zaklada „Dr. Ivan Šreter“ izbor najboljih novih hrvatskih riječi posvećuju svake godine Danima hrvatskoga jezika.
Podsjetimo se, Zaklada je osnovana da bi se čuvala uspomena na dr. Ivana Šretera, hrvatskog jezičnog mučenika ubijenog u Domovinskom ratu.
Tri najbolje nove hrvatske riječi
Nagrade su ponijele tri riječi – dišnik za respirator, kihobran za eng. sneez protector i rukozborac za osobu koja se služi znakovnim jezikom.
Prvu nagradu za dišnik dijele dva tvorbenjaka, Drago Štambuk i Karlo Kulaš; druga nagrada za kihobran pripala je Marinu Periću; treća nagrada za rukozborca pripala je Ani Mihovilić.
Dîšnīk
Drago Štambuk (hrvatski književnik, trenutačno hrvatski veleposlanik u Iranu) tvorac je prvonagrađene riječi. Već je poznat po svojim tvorbenjačkim uspjesima, sada je već treći put slavodobitnik Šreterova natječaja. Njegove su nagrađivane novotvorbe: proširnica za stent, oznak za brend, a sada i dišnik. Uz te tri riječi, Dragi se Štambuku pripisuje i brojne hrvatske riječ iz medicinskoga nazivlja, spomenut ćemo ovdje tek kopnicu za AIDS, ritmodajnik za pacemaker. Veliko je postignuće D. Štambuka što je dugogodišnjim naporima i ustrajnošću uspio ishoditi da 2019. hrvatska narječja budu proglašena hrvatskim kulturnim dobrom.
Neovisno jedan o drugom, istu nam je riječ poslao i Karlo Kulaš (student iz Zagreba) tako da su dva slavodobitnika. Drago Štambuk predložio je uz dišnik i disajnik kao istoznačnicu, ali i krunski virus za koronski virus. Slične riječi, dušnik i dušnica imaju drugačije značenje. Riječ dišnik za respirator nova je riječ. Kao naziv se naseljenoga mjesta potvrđuje Dišnik. Toponim Dȉšnīk i opća imenica dîšnīk nisu u značenjskoj svezi pa se dîšnīk ne može smatrati potvrđenom riječi.
Kȉhobrān
Tvorac je drugonagrađene riječi kihobran Marin Perić (Zadranin, zaposlenik tvrtke koja proizvodi kihobrane). Njegova novotvorenica prijevod je engleskoga sneeze protector. U nas je u posljednjih godinu dana u istom značenju učestao naziv zaštitini vizir za lice (za usta i nos) uz tumačenje da štiti od prijenosa kapljica.
Kihobran je složenica koja je očito tvorena analogijom prema kišobranu: kišobran brani od kiše (kišnih kapljica), kihobran brani od kihanja (kapljica koje nastaju kihanjem). Još se brojnim složenicama nastalim takvom tvorbom može značenje prikazati na isti način – predmet koji brani od onoga što označuje imenica u prvom dijelu složenice: blatobran (brani od blata), burobran, gromobran, ledobran, vjetrobran, padobran, suncobran, vodobran.
Složenica kišobran smatra se neologizmom iz prve polovice 19. st., naime, prvi se put potvđuje u Mažuranić-Užarevićevu rječniku iz 1842.
Iz svega se vidi da su složenice kao kihobran u hrvatskom jeziku brojne, da su dobro prihvaćene i u dugotrajnoj upotrebi.
Rukozbórac i znakovatelj
Ana Mihovilić (Zagrepčanka, zaposlenica IT tvrtke) tvoriteljica je trećenagrađene riječi rukozborac. Predložila nam je dvije riječi, imenicu i glagol: rukozboriti, rukozborac uz tumačenje: govoriti/služiti se znakovnim jezikom za gluhe/ osoba koja govori znakovnim jezikom za gluhe.
Za te pojmove postoje riječi – znakovati (govoriti znakovnim jezikom za gluhe) i znakovatelj (osoba koja govori znakovnim jezikom za gluhe) tako da rukozborac i rukozboriti nisu zamjene za postojeće riječi, nego su nove riječi.
Kada je riječ o znakovnom jeziku, treba reći da je riječ o slabije istraženom jezikoslovnom području, sustavno je opisivanje gramatike hrvatskoga znakovnoga jezika započelo 2003. Godine 2015. usvojen je Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u republici Hrvatskoj. Riječ znakovanje potrebna i dobro tvorena hrvatska riječ, a u svezi s njom i znakovatelj kao naziv za osobu koja znakuje. Znakovatelj se za znakovni jezik gluhih upotrebljava ravnopravno kao i govornik za jezik čujućih – kao što je uvriježena sveza izvorni govornik, tako se susreće i sveza izvorni znakovatelj, majčinsko znakovanje, manualno brbljanje, prevoditelj znakovnoga jezika, tumač znakovnoga jezika, govornik/znakovatelj, manualna komunikacija, uz znakovati i znakovatelj izvorni znakovni jezik, čujući. U spomenutom Zakonu o hrvatskom znakovnom jeziku češće se spominje naziv: ručna abeceda i dvoručna abeceda pa ti nazivi podupiru rukozborca.
Budući da se na našem natječaju pojavio rukozborac potrebno je naglasiti da rukozborac nije suparnička riječ znakovatelju, da se ne želi nametnuti, a osobito ne stručnom nazivlju gdje se znakovatelj učvršćuje. Rukozborac je izražajna riječ, stilski obilježena i može poslužiti u općem rječniku, a znakovatelj je stručni naziv. Stručni se nazivi za opis hrvatskoga znakovnoga jezika oblikuju, a čini se da se ulaže mnogo napora da se nazivlje usustavi i bude općeprihvaćeno.
Rukozborcu za sada možemo pripisati značenje: osoba koja govori znakovnim jezikom gluhih, znakovatelj. Visoka je slikovitost rukozborca ponajviše u tome što mu se značenje može tumačiti: govoriti iz ruku, jezik stvarati iz ruku, zboriti iz ruku. Akademijin rječnik navodi brojna značenja glagola zboriti, ali i da „u pjesničkoj slici zboriti mogu i dijelovi tijela“
Budući da na televiziji viđamo žene koje su prevoditeljice znakovnoga jezika, u skladu s ravnopravnosti spolova, trebala bi u rječnike ući riječ znakovateljica, dakako uz znakovatelja i znakovati. Prema rukozborac u skladu bi s tvorbenim sustavom bila rukozborica ili rukozborkinja.
Iz Hrvatskoga saveza gluhih i nagluhih (koji obilježava ove godine svoju stotu obljetnicu svojega postojanja i time je jedna je od najstarijih organizacija osoba s invaliditetom ne samo na području Republike Hrvatske već i Europe) i iz Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba Dodir uputili da je riječ znakovatelj u njih u neutralnoj upotrebi i da rukozborac nije zamjena za znakovatelja. Naravno – rukozborac je stilski obilježena i ekspresivna riječ koja nije suparnica znakovatelju, nego je još jedna riječ koja želi pomoći razumijevanju gluhih i čujućih.
Izjave tvorbenjaka
Dobitnik prve nagrade Drago Štambuk istaknuo je kako hrvatski jezik zavrjeđuje našu punu posvećenost i pozornost.
“Skrbiti nam je o njemu, jer po jeziku smo to što jesmo; jedna je od najsnažnijih domovinskih temeljnica. Narod koji ne brine o vlastitome jeziku nije samosvojan i ne zaslužuje zvati se narodom. Briga o jeziku uključuje i prijenos stranih izraza u hrvatske, a kako nas je svjetsko širenje krunskoga virusa suočilo s nizom naziva i medicinskih izraza koje je valjalo prenijeti u hrvatski jezik odlučio sam se prihvatiti tvorbenoga posla, jer ga volim i radim s radošću. Tako respirator, kano život spašavajuću napravu u bolesnika od krunskoga virusa (znajući kao liječnik kako se primjenjuje) i koja diše umjesto bolesnika s oštećenim plućima, samorazumljivo mi je nazvati dišnikom ili disajnikom – spravom koja diše umjesto čovjeka. Udisaj i izdisaj dio su procesa disanja – stoga i dišnik i disajnik jednako su primjerene hrvatske zamjene za respirator (ventilator). Međutim, ne bi smjeli riječ dišnik miješati s dušnikom (hrvatskim imenom za tracheu). Razlika je mala, u jednome slovu; no u primjeni velika je i bitna kao udaljenost od života do smrti. Sažeto kazano: dišnik je uređaj koji u terapijskom postupku teškog oštećenja pluća preuzima funkciju dušnika i potpomognutog disanja,” istaknuo je Štambuk.
Karlo Kulaš objašnjava kako je na Šreterovu nagradu i natječaj naišao slučajno i odlučio se okušati nadahnut novim tuđicama koje su se pojavile u ovo pandemijsko doba.
“Volim hrvatski jezik i često smišljam zamjene za razne tuđice. Jezik je živ i stalno se mijenja i u hrvatski jezik moramo neprestano uvoditi nove riječi i učiniti ga modernim i sa što manje tuđica”, zaključio je Kulaš.
Dobitnik druge nagrade Marin Perić objasnio je kako je došao do “kihobrana”.
“Prvo bih napomenuo da nemam nikakvu formalnu naobrazbu vezanu za proučavanje svog materinskoga jezika osim, naravno, osnovnu i srednju školu.
U mome slučaju sudbina ima veliku ulogu u tome kako sam uopće počeo obraćati pozornost na svoj materinski jezik u većoj mjeri negoli mu to pridaje većina stanovništva RH. Naime, igrom slučaja sam ja, koji je završio srednju pomorsku školu smjera brodostrojarstvo, završio u ljutoj grafičkoj struci. Pod tim podrazumijevam rad na standardnim stvarima kao što su: posjetnice, naljepnice, plakati, grafičko oblikovanje vizualnog identiteta itd. To je bilo za početak.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo s njim je rasla i količina mog znanja o grafičkoj struci što me je napokon dovelo do rada na časopisima, tjednim i dnevnim novinama i na kraju, rada na knjigama. Kroz taj period, radeći na tolikoj količini pisane riječi, uz toliku lekturu i korekturu kojoj sam svjedočio razvila mi se i svjesnost o bogatstvu, ljepoti i svrsi jezika.
Ukratko, taj rad s hrvatskim jezikom i riječima kroz godine su mi osvijestile ono što se nije uspjelo upaliti kroz redovno školsko obrazovanje. I sretan sam zbog toga. Na kraju sam završio raditi kao CNC operater u firmi za izradu reklama. Tu je rad s popularnim pleksiglasom, trgovačkim imenom za poli(metil-metakril), složena kratica PMMA. Od njega se, pogađate, izrađuju famozni „sneeze protectori“. Ne volim tuđice, pogotovo ako su potpuno nepotrebne, a ne volim ih jer sam kroz godine rada u struci zavolio svoj materinski jezik. U govoru i pismu”, objašnjava Marin Perić.
Dobitnica treće nagrade, Ana Mihovilić kaže kako je riječ osmislila spontano u razgovoru s kolegicom koja je dijete gluhih roditelja i radi kao prevoditelj za gluhe.
“Htjela sam naglasiti kako je poznavanje znakovnog jezika zaista zanimljiva, lijepa i specifična vještina pa sam jednostavno izrekla: Ti si prava rukozborka! Inače volim smišljati svakakve nove riječi, prevoditi ‘neprevodive’ engleske izraze i općenito igrati se riječima”, istaknula je Ana Mihovilić.
Foto: unsplash